DUGO,DUGO,MOJA TUGO
Dopala mi se opaska "duge",o formi poziva muskog svijeta za otvaranje bloga.Dopala i zaboravila.Citam komentar za jedan svoj posti,korektan potpuno i opaska "Posjeti moj blog".Ja otvorim i zaokica zavisti,sve svjetlucavo,pokretno,zivotno,izbor slicica,dizajn prostora.(ja sam potpuni laik za to,pa me odusevi na brzaka kako neko to zna,a moje sposobnosti su da se pravo napatim dok skontam onu jednu slicicu da postavim,pa pogledam taj svoj blog,taj trud nekako tako klasican,jednostavan,prost,dosadan,neka mi oproste oni koji su cijenili prosli rezim,tako socijalisticki,nigdje duse,sve predvidivo i poznato.Ali da se vratim blogu tom iskricavom,vjestom za oko,pregledam prvo slicice,ok,samo jedna cisti naturalizam,sad me vec stomak malo zaboli cemu da mi ta slika kvari dan,bljak je vjerujete mi.Ali obratih paznju na kratke textove ispod svake.Ne,nisam ja hinjeni moralista,znam sve moguce psovke,izraze za pojedine dijelove muskog i zenskog tijela,procitala i Sarajevski rijecnik zargona,pa prosirila svoj vokabular tih izraza,ali ih bas ne rabim cesto,i najcesce sama kad sam down,a bijes i nemoc up.Zamislih se i pokusah sebi protumaciti,ok decko zeli biti cool,da li moze tim bljuvotinama nekog fascinirati ili mu je dovoljnoo to sto ce svako ko to procita reci bljak,kreten.Imam ja svoje dvoumlje i od ranije,Ucili me da se ne rabe proste, ruzne rijeci,pa onda povelik spisak istih,a sve uglavnom se vrte oko spajanja dvije rjecice je i be,pa kad dodas ono se,i mnogobrojne varijante istih ili slicnim,stvoris kao dijete predstavu da je to nesto vrlo lose,nesto za sto te kaznjavaju.Poslije odrastanjem shvatis,razumijes sta je ta radnja,a jos malo poslije znas da je to razmjena njeznosti,prije svega,a ako joj se doda i ljubav,pa privrzenost,pa obostranost,to je onda let u vasionu,do druge galaksije.Elem,ne razumijem ako je to i za muski i za zenski svijet nesto naj,zasto pogrdno i povrjedjujuce kad se kaze,a ne kad se dozivljava.Vjerovatno dok sam ziva necu tu dilemu razrijesiti.
Opet se vracam tom blogu,koji ovako naivna otvorih i tih nekoliko recenica,tesko i gramaticki nepravilno srocenih,sta decku treba,ako je mogao napraviti ovako sljasteci,impresivni blog,sto se tice izbora bolja,uredjivanja stranice,ima taj um jos nesto,jos potencijala i daleko veci volabular od ovog koji nam predocava,pa zasto nam to ne pokaze.Boga mi nisam moralista,ali je ovo bilo udarno i previse,ako se ne slazete ok suzdrzacu se i nastojati da mimoidjem takve blogove.
EH,DUGO,DUGO MOJA TUGO!
Uvijek kad vidim sliku zabe,ili kad je jos gore cujem,pa vidim kraj neke rijeke u prirodi,pa onaj njen skok.ka,ali nikad do mog nosa.Ustuknem s malo gnusanja i pomislim na divnu bajkicu,kad princeza poljubi tog malog,ljigavog zabca,pa on postade lijepi princ,ali ostaje cinjenica da da je ipak poljubila.Pitam se da li je morala i je li?Vjerovala sam u bajke,vjerujem i danas i cekam svoju bajkicu,ali necu zapca,Necu. 
Da,moje Sarajevo.Mozda sam posesivna,ali cutim ga u srcu.Da li svi svoj rodni grad tako osjecaju,ili nisu imali ovakvu srecu da se rode u ovako lijepom mjestu?Ne znam.Znam samo da volim ovaj grad,njegove ulice,pa cak i ljude.Da,ljude,iako ce vecina reci,pa kakvi su sada gradjani mog grada.Zelim da mislim da su u sustini dobri,te ako to bas ne ispoljavaju uvijek,ni na pravi nacin,ipak.Razliciti ljudi,razlicita iskustva,razlicite reakcije i ponasanje.Neka meni mog grada i ljudima u njemu.Slikah ovo sa balkona.Da li se moze naslutiti ta ljepota,ali ja je vidim i znam. 
Razgovarah nekoc sa prijateljem,a iznad njegove glave uramljena slika "Ciganka".Mma svi smo je vidjeli,kao reprodikciju,kao goblen,a ona nas je uporno godinama pratila ta slika,ta ciganka,njena valovita,crna kosa,bujne grudi,podignura ruka popravlja kosu,cisti zenski,zavodnicki pokret,Prava koketa.Ta slika me vrati u mladost,djetinjstvo,odrastanje.Prijatelj nije primjetio da su moje misli daleko od njegovih riječi.Naucili smo mi to da saosjecajno klimamo glavom,empaticno mrmljamo da,da,a uopce ne znamo o cemu se radi.Nasrecu ili nazalost,sugovornik ima samo potrebu da svoj bol pretoci u rijeci,a i on svakako ne bi slusao da sam mu nesto i rekla.Elem,ja lagano odoh u svoja sjecanja ponukana,podstaknuta ovom cigankom.Dijete grada,dijete porodine kuce,dijete koje mora da slusa i postuje,dijete koje vjeruje odraslim.U nasem hodniku,te lijepe trospratnice(to su one stare,nove kuce(prije II svjetskog rata)sa prostranim podrumima,ukopanim 2/3 u zemlju.Eh,da sam imala taj podrum u ovom ratu,ali oni partizani ga srusise,zbog neke kalsicne,socijalnisticke kuce.Ali,proslost,elem.ja u hodniku,u sredini ogledalo,veliko,drveni okvir,rezbarija,na dnu hodnika garderoba,prava soba sa paravanom,leprsavim,pretecim.Kako sam se bojala tog prostora,pobudjivao je mastu i ruzne slike,a moja starija sestra to vjesto koristila da me uscjenjuje i prepada,za vrijeme dok su nasi roditelji uzivali u pozorisnoj,filmskoj predstavi ili gostovanjima folklornih grupa iz susjednih im zemalja.Sesstra je bila bescutna,kao i sve starije sestre i braca.Eh,kad bi roditelji zanli torture koje podnose mladja djeca od strane starijih,nikad ne bi ostavljali svoju djecu same.Ali kako da znaju kad se to ne smije izreci,vec s tim zivis,jer starija sestra bi nasla nacina da te ponovo ucijeni i da se osveti,jos bolnije,jos teze.Ali vratimo se nasoj ciganki,zbog koje je svo ovo piskaranje.Ogledalo na zidu izmedju dvoja vrata,a preko puta na zidu kocoperno,zavodljivo gleda ona ista Ciganka koja nas prati,pa mozda vec i stoljece.Kad se pogledam u ogledalo i ona ponekad upitno,ponekad dobronaklono me pogleda.Tad jos nisam znala da raspolozenje utice na odraz u ogledalu i moju percepciju.Gleda mene Ciganka,ne mogu je ignorisati,i da hocu.Aispod slike,u ramu,tamno mahagoni,drvo,na bijelom papiru,ukrasnim slovima ispisano BRIGA JOK,NAFAKA GILTA.Pitam rahmetli dedu sta je to,sta znaci.On se zagonetno smjeska,rub usne blago razvucen i kaze:"Dijete moje,zapamti,ne treba da se brines na ovom dunjaluku,nafaka se povecava,raste,prati te".Naravno,sa svojih sest godina sam ga pogledala isrenim djecijim ocima,ne krijuci zbunjenost.Dedo se nasmijesio,stavio me u krilo i ispricao mi dragu pricu o zimi u Sarajevu,plazanju(to je ono sadasnje sanjkanje,asikovanju sa curama,doticanje preko maramice i taj zenski kikot,prepoznatljiv,uzbudjujuci.Sad sve znam,sad sve razumijem,ali kako reci dedi da ne znam da se ne brinem,da ne znam da se ne sekiram i da sam tako malo saburli.Ipak,hvala prijatelju,hvala vlasniku kafica koji me podsjeti na to sto me pratilo u djetinjstvu i mladosti,pa pokusacu. 
